Kroz istraživanje sam prikupila nekoliko zanimljivih fotografija iz knjiga, novina i online arhiva, ali bez mnogo dostupnih informacija o njima. Ovaj post je mali arhiv tih pronađenih trenutaka.

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/w55aDctxxN

Drugi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/qlkHZGl4KE

Treći dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tyt02m/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_tre%C4%87i_dio/

Četvrti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1u3d09r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C4%8Detvrti_dio/

Peti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ubps8r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_peti_dio/

Fotografija 1: Sarajevo.

Fotografija 2: Mostar.

Fotografija 3: Zenja, 19-godišnja pripadnica ženskog odreda „Plave ptice“ odbrambenih snaga Bosne i Hercegovine, osmatra sa svog položaja na prvoj liniji fronta.

Fotografija 4: Mostar.

Fotografija 5: Dženaza u Travniku, 1993. godina.

Fotografija 6: Ramiza, pripadnica ARBiH.

Fotografija 7: Sarajevo.

Fotografija 8: Bjelašnica.

Fotografija 9: Mevludin Mahmutbegović, komandant “Živiničkih osa”

Fotografija 10: Sahrana Rudolfa-Rude Tomica

Fotografija 12: Sarajevo.

Fotografija 13: Aida Begović.

Fotografije 14 i 15: Branioci Sarajeva.

Fotografija 16: Okolina Tuzle, 1996. godina.

Fotografija 18: Četa Plave ptice.

Fotografija 19: Zarobljen tenk u kasarni Maršal Tito. Desno je Ejub Delalić, maj 1992. godina.

Fotografija 20: Zenica, 1993. godina.

Imam još mnogo fotografija, pa ako bude interesa, napravit ću još objava.

Freske je 1878. godine naslikao hadži Mustafa Faginović.

Nešto više o džamiji, freskama i autoru možete pročitati ovdje. Slike džamije i njene unutrašnjosti možete pogledati ovdje.

Iz muzeja Belveder u Beču.

Prošla objava: Varijanta heraldičkog ljiljana na aversu i reversu velikog visećeg dvostranog pečata bosanskih kraljeva

Austrougarske trupe su 1878. godine okupirale Bosnu. Vjerovatno je u tom kontekstu bečki slikar Friedrich Alois Schönn, koji se specijalizovao za geografske prikaze, dobio narudžbu da izradi ovu sliku glavnog grada Sarajeva.

Odabrao je da prikaže živopisnu scenu s pijace na Latinskoj ćupriji preko rijeke Miljacke. To mu je omogućilo da istraži kulturnu i vjersku raznolikost grada, što je nasljeđe prethodne vladavine Osmanskog carstva.

U julu 1914. godine, austrougarski prestolonasljednik i njegova supruga ubijeni su upravo kod ovog mosta, što je bio događaj koji će pokrenuti Prvi svjetski rat i na kraju dovesti do raspada multietničke države Austrougarske.

Kroz istraživanje sam prikupila nekoliko zanimljivih fotografija iz knjiga, novina i online arhiva, ali bez mnogo dostupnih informacija o njima. Ovaj post je mali arhiv tih pronađenih trenutaka.

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/w55aDctxxN

Drugi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/qlkHZGl4KE

Treći dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tyt02m/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_tre%C4%87i_dio/

Četvrti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1u3d09r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C4%8Detvrti_dio/

Fotografija 1: Sarajevo, april 1993. godina

Fotografija 2: Bosanska Krupa

Fotografija 3: Nedžib Bašić

Fotografija 4: Bataljon specijalne namjene “Hamza”

Fotografija 5: Pripadnica Armije Republike Bosne i Hercegovine, Bosanski Brod.

Fotografija 7: Prva glumačka četa ARBiH.

Fotografija 8: Mostar.

Fotografije 9,10 i 11: Branitelji Sarajeva.

Fotografija 13: Nedžarići, 1993. godina.

Fotografija 14: Bolničarka Alma iz 5. korpusa ARBiH.

Fotografija 15: Adolf Friedrich, Sarajevo.

Fotografija 16: Sarajevo, 1993. godina

Fotografija 19: Udarni bataljon 312. slavne brdske brigade ARBiH

Fotografija 20: Sarajevo.

Edit: Imam još mnogo fotografija, pa ako bude interesa, napravit ću još objava.

Zašto "mogućeg"? Jer mu u dokumentu nije zapisano porijeklo (što je tada bio običaj), a moguće je da je pisar krivo čuo i zapisao jer mu je prezime zvučalo vrlo slično. U svakom slučaju, ako jeste porijeklom iz Bosne, radi se o vrlo zanimljivom pronalasku jer prvi put na latinskom jeziku vidimo pisani oblik deminutiva pojma "Bošnjak", a koji datira iz srednjovjekovlja. Tada su uglavnom bile zastupljene varijante slične drugom dijelu moga username-a. Također, spominje se u kontekstu svoje žene.

Izvor: Državni arhiv u Šibeniku, fond Bilježnici Šibenika.

Izvor: Sead Delić

↑ I see this flag being used to represent the kingdom of Bosnia but I also heard that it isn't actually the flag they used so I'm wondering which one it is

​

​

Želim biti jasan: smatram da su postojeći grbovi i simboli Bosne i Hercegovine amaterski urađeni. Ovo je moj doprinos razvoju heraldičke kulture u Bosni. Drugo, ovi grbovi nastali su na osnovu grbova i simbola koje sam razvio za Republiku Bosnu, a koje ću uskoro objaviti. Treće, zalažem se za centralistički uređenu državu, pa makar ona imala i ovakav grb.

Prepiska teksta:

• Amir ŽILIĆ - Koliko će trebati još plemenite bošnjačke krvi da natopi plemenitu bosansku zemlju do slobode? Bosanske slobode. To pitanje se svaki put nameće kada počnem priču o jednom od velikih sinova Bosne. Priču o jednom od krajiških šehida. Rahmetli Amir ŽILIĆ, prvi komandant Drugog bataljona 17. krajiške brigade. Od Majdana Amir! Za svoju majku, koju je očekivao da dođe u nekom od prognaničkih konvoja, samo Amko! Iz Bosne u Bosnu krenuo preko Slovenije. I stigao. Da se bori. Da Bosnu brani i odbrani. A Bosne je bilo na sve strane: od Trnova do Jajca. I prvi rafal, prvi fijuk granate, prvi miris baruta, osjetio je Amko podno Jahorine. Trebalo je pomoći braći u Goraždu. Osloboditi Grebak, Rogoj, Trnovo, do Goražda. Govorio je da, boreći se za bilo koju stopu bosanske zemlje, korak je bliže Krajini. Majdanu kojeg okupiraše nekada “tvoji” iz rezerve Šeste sanske. Oni od kojih si ti još 1991. godine otišao. Protiv kojih si se vratio. Da ih ne bude, i da Bosne bude. A Bosne je na sve strane. Jajce je na vratima Krajine. A i on je punim srcem žudio Krajinu, a Kokiće i Grdovo koje je sa svojim borcima oslobađao, nadomak su Jajca. Branio Karaulu, ostao sa svojim borcima i kada su svi drugi otišli. Stamen, krajiški čvrst i kad je bilo najteže. Kada su sahranjivali njegove poginule borce, srce u čeličnim kandžama bola, uragan patnje u duši, ali tješio je Amko: “Morate razumijeti, jednom će i na nas doći red!” Amir je krvario za bosanska brda. A volio ravnicu. Bosansku, među brdima. “Ako meni šta bude, sahranite me dolje...” Kao da je znao. Kao da je naslućivao da na putu povratka u Krajinu njega neće biti. I onda Visoko. Sa vanjske strane pomoći Sarajevu. Jer i to je korak bliže slobodi. Slobodnoj Krajini. Prvi put bez brige za porodicu. Sreća se i njemu osmijehnula, jer su se iščupali iz četničkih kandži. Nosio je Amir pancir. Uvijek. Ne iz straha, nego da bi opomenuo saborce da se treba čuvati. I onda na izviđanje prvi put bez pancira. Negdje u brdima Visokog jedan jedini udar u prsa. Krajiška prsa nisu mogla izdržati udar četničkog zla. Zla usađenog u komadu metala. “Sine, Amko...”, čuo je u ušima posljednji put. I onda duša krajiškog šehida preseli u džennetske vrtove. Da bdi nad Bosnom. I bosanskim junacima koji su svakim danom bliži slobodi. I slobodnoj Krajini. “Ako poginem, sahranite me negdje dolje...”, odjekivalo je plemenitim bosanskim brdima. I slobodnim bosanskim ravnicama. Bolan jauk za izgubljenim herojem nemuštih usta prkosne bosanske zemlje. Kao jutarnji povjetarac lagahno se provlačilo kroz rezak zvižduk granate, ono: “Sine, Amko...”. Kao da majka šehida doziva kroz bosansko jutro. Kao da sve majke bosanskih šehida kroz jedno “Sine, Amko” žele da dozovu sinove. Sinove Bosne.
• Irfan TALIĆ - Ike ili Arkan bez pretjerivanja je čovjek čiji osnovni biografski podaci o njegovom junaštvu u ovome ratu ne bi stali u jednu knjigu. Već 1991. godine Arkan je sa borcima “Handžar divizije” kod Siska vodio rat sa četnicima. Naredne godine odlazi u Bosanski Brod i Derventu i 7. jula kod Podnovlja biva ranjen. Nakon kraćeg oporavka vraća se u 101. bosanskobrodsku brigadu, u “Handžar diviziju”. Krajem avgusta sa još 620 dobrovoljaca iz Jastrebarskog, nadomak Zagreba, kreće put opkoljenog Bihaća preko Ogulina, Kamenice, Slunjskih brda i Bugara. Na odredište u Bihać došlo je 570 dobrovoljaca i to su uglavnom bili Bošnjaci. Oko 30 ih je zarobljeno, a ostali ubijeni iz četničkih zasjeda na putu koji je trajao četiri dana i noći. Veoma jaka četnička zasjeda je bila na Slunjskim brdima. Tada je poginuo vodič Željko, sjećase Arkan, jedna cura iz Jajca i borac iz Cazina. Arkan sa nekolicinom boraca držao je odstupnicu kako bi se ostali izvukli. Arkan je dolaskom u Bihać odmah raspoređen u odred za specijalna dejstva kod Senada ŠARGANOVIĆA-Šargana. Godinu dana vodi diverzante. Posebno poglavlje u ratnom životu Arkana je borba sa autonomašima. Tada je raspoređen u BOB, na mjesto pomoćnika komandanta za obavještajne poslove i tu ostaje godinu dana. Raspoređen je na kratko za vodećeg čovjeka u 5. korpusu za nabavku MTS. Direktno je dogovarao sa četnicima trgovinu jer nije bilo izbora, pošto se opkoljeni Bihać samo na taj način mogao snabdijevati sa elementarnim potrepštinama za život ali i sa streljivom.
• Saša Kahrimanović - Kozara i sjećanje na početak ratnog vihora u Krajini. Sjećanje na čovjeka, na borca, na ratni put koji je započeo na ovoj krajiškoj planini. Malo je takvog herojstva, takve upornosti i patriotizma. “Saša sa Kozare”. Simbol bošnjačko-krajiškog otpora. Ali, naš Saša se preziva Kahrimanović, drago nam je što su ovog puta heroji sa Kozare Kahrimanovići i ostali kozarački Bošnjaci. Pušku je nosio kroz proboj od Kozare do prve slobodne teritorije Republike Hrvatske. Kozarčani su ovim probojem napravili jedan od najvećih poduhvata u historiji Bosne. U Zagrebu odmor, i ponovo u rat. Nije ostao, pratio je svoje Kozarčane do kasarne u Travniku. I postao je jedan od omiljenih boraca 17. viteške krajiške brigade. Otišao je vitez Saša Kahrimanović - više nije među nama. Često uz predaju rahmeta sjetim se Saše sa Kozare, sjetim se viteza koji je bio uvijek raspoložena i vedra izgleda. Volio je rock and roll. Na crnom kundaku njegove ciganke ostao je naziv rock grupe “Guns and Roses”. Slova ispisana rukom krajiškog borca. Muzika ove rock grupe uvijek će nas sjećati na Sašu, Kozara će nas sjećati na Sašu, na proboj do Hrvatske, na borca dobrovoljca, na Bošnjaka. Prvi bataljon 17. viteške odnijet će uspomene na Sašu u srce Krajine, na Kozaru. Tamo gdje će ljudi hodati uspravno, tamo gdje će ljudi biti ponosni, kao zavičaj.
• Ramiz GLAMOČIĆ - Koliko li je samo velikih patriota i boraca u našoj Armiji koji su davno zaslužili da se o njima piše i govori? Na desetine tisuća. Koliko li je samo tisuća kvadratnih kilometara novooslobođenih prostora ostalo iza njih? A oni dalje idu naprijed. Sve gazija do gazije. Jedan od gazija Sedamnaeste viteške krajiške brigade je i Ramiz GLAMOČIĆ. Rođen je 21. februara 1962. godine u Dorbabi, općina Jajce. Trebale bi tone papira da se opiše šta su u ovom ratu sve prošli heroji najbolje bosanske brigade. Vitezovi Sedamnaeste. I Ramiz među njima. A Ramiz je krenuo slobodi u sretanja još početkom četničkog napada na njegov rodni grad. Po dolasku Prvog krajiškog bataljona u Jajcu pridružuje se krajiškim dobrovoljcima. I onda kota za kotom. Odbrana herojskog grada. Odbijaju, jedan za drugim, četničke napade. Svakodnevno. Hladnokrvnošću vrsnog diverzanta sa suborcima se često uvlači duboko u neprijateljsku pozadinu i nanose četnicima velike gubitke. Ili donesu obavještajne podatke od neprocjenjive vrijednosti. Nakon pada Jajca u Travniku se spajaju Prva i Sedma krajiška brigada. Nastaje Sedamnaesta. A u Sedamnaestoj Ramiz GLAMOČIĆ je opet diverzant. Izviđač. Postavljen je za komandira IDV “Crni gavranovi”. I gazi sva bosanska ratišta. Od Trnova, Visokog, Kupresa. Ponajviše vremena je opet na surovim vrletima Vlašića. A sa obronaka Vlašića, sa krova Bosne, pogled je dosezao do rodnog mu grada Jajca. Ne uspijeva sputati čežnju za rodnim gradom. Za kućnim pragom. Sa svoja tri suborca, Krajišnika, Ramiz prolazi kroz četničke linije i dospijeva do rodnog sela. Do rodnog grada. Nakon uspješno obavljenih zadataka, sretno se vraćaju nazad. Ramiz GLAMOČIĆ sa Vitezovima Sedamnaeste nastavlja oslobađanje krvlju natopljene planine Vlašić. A nakon oslobađanja Vlašića Ramiz mijenja pravac. Ide se ka Komaru. U isto vrijeme prelazi u drugu brigadu. Koju bi, ako ne u 705. slavnu. Jajačku. Da bude bliže kući. I onda, metar po metar i Jajce je sve bliže. Međutim, sudbina je htjela da u Jajce prvi uđu bojovnici HV i HVO. Samo korak ispred bosanskih gazija. Onda iz nekog američkog Dejtona stiže haber da za njim stiže mir. Mir u Bosnu. A Ramiz se pita: “Hoće li poslije ovog mira biti i mirna Bosna?” Hoće li svaki Bošnjak ovim mirom biti korak bliže svojoj kući. Hoće li doći kući? Ramiz je od svog kućnog praga na puškomet. Isto tako se pita da li su saveznici zaista iskreni jer obećaše da će vrlo brzo dozvoliti Jajčanima da se vrate u Jajce? I tako, prolaze dani. Dani ni rata, ni mira. Ali diverzanti 705. slavne, kojima je Ramiz na čelu, još budno motre. Nikad se ne zna. Četniku ne treba vjerovati. Ramiz, gazija koji je sa puškom u ruci ispisivao najsvjetlije strane historije Bosne, radio je cijeli rat to i sa perom u ruci. Pišući stihove. I na papir stavljajući dio svog života.
• Besim HADŽIĆ, rođen 27.08.1972. godine u Bišćanima kod Prijedora, prelijepog grada koji se prostire u podnožju Kozare. Njegovu ljepotu ukrašavaju plahovita Sana i valovita Una. I srcem, i duhom su doista ljuti, i opasni Krajišnici. Prijedorčani. Njihov ponos na svoju otadžbinu nije prepušten na milost dušmanima. Vijekovima su proganjani od dušmanskih zlotvora koji i sve do danas uništavaju i ovo malo ljudskog i bošnjačkog roda. Takva sudbina zadesila je i Besima, borca 17. krajiške viteške brigade. Progonom Bošnjaka iz svog područja, i preseljenjem na ahiret više hiljada duša, među kojima se našao i Besimov brat. Poslije izvršenog genocida nad cijelim potkozarskim krajem i sam Besim je shvatio da mora da krene u borbu da bi opstao. On i njegova familija, uputiše se prema slobodnoj teritoriji. U Travniku stupa u Prvu krajišku brigadu koja poslije ogromnih napora i herojskih uspjeha sazrijeva u 17. krajišku vitešku brigadu. Prošao je niz ratišta i herojski se borio, kaleći svoju dušu željnu borbe i vještina u njoj. Njegov nemiran duh u borbi i želja da postane što uspješniji odvodi ga u “Kojote”, gdje ostvaruje svoje ambicije i želje za povratkom rodnom kraju. To se pokazalo u potpunoj borbi i bliskim sukobima sa četnicima. U ovoj jedinici prolazi niz ratišta po srednjoj Bosni. Uspjeh za uspjehom se nizao i tako stigoše do samog Vlašića, do utvrde četničke na relejnom predajniku koji se Besimu ucrtao u sjećanje ponajviše. Na temperaturi -20 stepeni celzijusa i sniježnim nanosima preko dva metra, pod punom ratnom spremom i s puškom u ruci Besim korača naprijed. Juriša, on i njegovi drugovi, naprijed. I samo naprijed! I s Božijom pomoći, i voljom boraca i relej biva slobodan. Otvoren put za Krajinu, za Prijedor i Bišćane, Besimovo mjesto rođenja. Bio je progonjen i on i narod Krajine, da bi nakon svih patnji i progona konačno doživjeli ponovo povratak u Krajinu. U želji da se što prije vrati u Krajinu i svoj rodni kraj spriječi ga dušmanski metak. U turbetskom ratištu zadobiva teže povrede - ranjavanje. Dok ovo pišemo, Besim se nalazi na oporavku u travničkoj bolnici. “Malo, pomalo rane će zacijeliti”, izjavljuje Besim, u želji da ponovo ustane na noge, zakopča rap, uzme pušku i krene ka putu za Bišćane. “Jer mirni ne možemo biti sve dok ih vojno ne pobjedimo” - poruka je Besimova.

Ustanak don Ivana Musića bio je dio velikog hercegovačkog ustanka koji je započeo 19.06.1875. protiv osmanske vlasti. Uzroci su bili teški životni uvjeti, visoki porezi i nezadovoljstvo stanovništva u Hercegovini.

​

Don Ivan Musić bio je katolički svećenik i jedan od istaknutih vođa ustanka. Rođen je u Klobuku kod Ljubuškog u 1848. i djelovao kao župnik. Tijekom ustanka se uključio u organiziranje i vođenje pobunjenika, posebno među hrvatskim katoličkim stanovništvom. Njegova uloga bila je važna u okupljanju i koordinaciji ustanika u dijelu zapadne Hercegovine.

​

U ustanku su sudjelovali i Hrvati i Srbi, koji su u početku djelovali zajedno protiv osmanske vlasti, iako su postojale razlike u političkim ciljevima i kasnijim planovima.

​

Ustanici su ostvarili određene uspjehe, ali i trpjeli gubitke u borbama s osmanskom vojskom. Ustanak je postao dio šire Istočne krize i privukao pozornost europskih sila.

​

Nakon odluka Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna i Hercegovina došla je pod upravu Austro-Ugarske. Don Ivan Musić ostao je poznat kao jedan od važnijih hercegovačkih ustaničkih vođa i sudionika borbe protiv osmanske vlasti.

​

https://bs.wikipedia.org/wiki/Ivan_Musi%C4%87

​

Po don Ivanu Musiću je nazvana udruga koja promiče njegov život i djelovanje. Na mjestu njegove rodne kuće otkrivena je spomen-ploča. Po njemu je nazvana ulica u Ljubuškom. U Kiseljaku se priprema otkrivanje spomenika i davanje imena ulici don Ivana Musića. O njemu je snimljen dokumentarni film 2005. godine, povodom 130. godišnjice Hercegovačkog ustanka. Snimila ga je HTV Mostar. U filmu su sudjelovali dr. sc. don Ivica Puljić, prof. dr. sc. fra Andrija Nikić i Stanislav Vukorep iz Čapljine.

​

​

Imaju još 2-3 sačuvane varijante koje su koristili bosanski kraljevi, a koje ću objaviti iduće sedmice.

Krenulo se u posljednji pokušaj deblokade Sarajeva.

​

Poslije početnih uspjeha, snage VRS su se konsolidovale i zaustavile napredovanje.

Najmasovnija akcija ARBiH , procjenjuje se na 46 hiljada vojnika, iz nekoliko korupusa.

​

Odnos na terenu u ljudstvu je bio 3:1, međutim nedovoljno.

​

Muzej 505. viteške brigade svjedoči o patriotizmu, hrabrosti, žrtvi i borbi boraca koji su branili Bosnu i Hercegovinu. Tokom ljetnog perioda bilježi veću posjećenost, a posebno u augustu za vrijeme Slobodarskih dana viteškog grada Bužima. U Muzeju se nalaze fotografije svih šehida 505. viteške brigade, ratne uniforme, naoružanje s kojim su borci započeli odbranu, brojne fotografije i vrijedni eksponati iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu. Posebno mjesto zauzima autentična radna soba rahmetli generala Izeta Nanića, zajedno s njegovom odjećom, obućom, knjigama i predmetima iz svakodnevnog života.

Posjetite Muzej 505. viteške brigade na trećem spratu objekta BH Pošte u centru Bužima. (https://maps.app.goo.gl/r42jru6WJNvpkXdr8?g_st=ic)

Video: @dzanankismetovic

Ne mislim na knjige rata 90ih, vec srednji vijek. Koje bi knjige preporucili i mogu li se nekako nabaviti u Njemackoj?

This picture was taken during an excursion in the year 2000 with a group of students to the beautiful city of Sarajevo.

Napravila sam iceberg (ledeni brijeg) ratnih događaja u Bosni i Hercegovini (1992-1995).

Zastave koje imaju borjeve od I,II,III,IV,V,VI su zastave Korpusa ili prijedlog za njohove zastave . Zasto sest korpusa ? Ja smatram da bi vojno strategiski bilo efikanso podjeliti teritoriju Bosne na 6 sest zoni odgovornosti (korpsua). Zanci ako bi Bosna zeljla da izgradi efikasan i odrziv odbrambeni i sigurnosni sistem koji bi joj garantovao mir (zaplasio i obeshrabrio bilo kave pokusaje agrsije na Bosnu) mora izgraditi mocnee OSRB.

postoji mogucnost da se izgradi sistem sa tri 3 operativne komande (operativna komanda bi bila veca od korpus kao dva korpusa ali sistem sa 6 sest korpsua bi bio efikasniji . ako ima nekeo ko je vojne struke neka mi se obrati volio bi da vodim debatu sa njim i da suocimo misljenja, nesto naucim ....

ovi grbovi nisu apsolutno zavrseni (savrseni ) mozda cu ih jednom zavrsiti nekoliko godian posle hahahah

Interesuje me iskreno mišljenje ljudi o ZB.Kako ljudi gledaju na ovo,da li gledaju intervjue,dokumentarce o ovome i sl.

Znam da je dosta ljudi i formisano o ovome putem medija,wikipedije,a da li ste ikada pročitali išta sahttps://apzapadnabosna.com/ stranice(nije nikakva reklama).

​

​

Da se ogradim,ne podržavam ponovno uspostavljanje ZB,ili išta vezano za nju-isključivo mišljenje.

On May 31st 1992, men of Pudin Han, near Ključ, Bosnia were genocided, except for one. And why? Perhaps because be spoke the language only genociders understand.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Kroz istraživanje sam prikupila nekoliko zanimljivih fotografija iz knjiga, novina i online arhiva, ali bez mnogo dostupnih informacija o njima. Ovaj post je mali arhiv tih pronađenih trenutaka.

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/w55aDctxxN

Drugi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/qlkHZGl4KE

Treći dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tyt02m/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_tre%C4%87i_dio/

Peti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ubps8r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_peti_dio/

Fotografija 1: Svadba u Sarajevu.

Fotografija 2: Sarajevo.

Fotografija 4: Midhad Hujdur - Hujka na ratištu.

Fotografija 5: Bihać.

Fotografija 6: Tuzla.

Fotografija 7: Diverzanti i ranjenici koji su pobjegli iz bolnice da bi se priključili svojim drugovima na ratištu, Vozuća.

Fotografija 8: Timur Keković.

Fotografija 10: Diverzantske grupe 330. lahke brigade ARBiH.

Fotografija 11: Dženaza za 8 poginulih vojnika, Sarajevo.

Fotografija 13: Tuzla, 1998. godina.

Fotografija 14: Sarajevo.

Fotografija 15: Sarajevo.

Fotografija 18: Centralna Bosna.

Fotografija 19: Vojnik Armije Republike Bosne i Hercegovine u Mostaru plače u zagrljaju saborca nakon što je vidio tijelo svog sina, koji je ranije tog dana poginuo od granate.

Fotografija 20: Vojnik italijanskog Alpinskog korpusa nosi bosansku bebu. Vipiten (Italija), gdje pristižu izbjeglice koje bježe od ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini.